Prvo čitanje partiture Dvorca Modrobradog Béle Bartóka, a i slušanje nekoliko audiozapisa donijelo je, možda ne toliko originalan, ali neporeciv zaključak: dvorac je metafora za prostor duše. Duše Muškarca u čije ljepote i užase pokušava prodrijeti žena. Sedam je vrata koja žena, Judith, pokušava otvoriti. Sedam je i inače inicijacijski broj. U misterijima Mithre sedam je inicijacijskih stupnjeva, sedam planetarnih sfera, sedam stanja svijesti. Temeljni zadatak i režije i scenografije bio je, znači, kako odrediti taj prostor duše, kako zapisati postaje prodiranja u njegove zamamne i opasne dubine.

Znao sam odmah, a i prvi razgovor s Matkom Trebotićem to je potvrdio: valja zaboraviti legendu, srednjovjekovni dvorac, gotiku. Treba stvoriti visoko tvorbeni, metaforički prostor. Na taj zahtjev Trebotić je odgovorio velikom, zastrašujućom temeljnom konstrukcijom od drvenih greda raznih veličina, oblika, debljina. Isprepletene, njihove vertikale, horizontale, dijagonale stvaraju mrežu, raster, ali što je ponajvažnije – i klopku. Opasnu klopku, s prividom otvorenosti prema prostoru, s toliko prividnog prozračja, ali zaista mrežu, klopku u koju će uletjeti neoprezna ptica. Tom je konstrukcijom opasana pozornica. I zatvorena.